POJEDINAČNO DEFINIRANJE INDIKATORA ZA MJERENJE ODRŽIVOG RAZVOJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Republika Hrvatska je nakon rušenje socijalizma krenula putem kapitalizma i počela izgrađivati neoliberalnu ekonomiju. Ratom osiromašena i razrušena zemlja počela je izgrađivati novi sistem u kome danas mali broj građana posjeduje velikim dijelom financijski kapital. To je dodatan šok građanima Republike Hrvatske koji su očekivali pravedniji ekonomsko-politički sistem od bivšeg socijalizma. Srednja klasa bivšeg socijalizma je u zadnjih 25 godina gotovo u potpunosti nestala. Novo društvo u kome građani Republike Hrvatske danas žive nudi: veliku nezaposlenost pogotovo mlade generacije, neisplaćivanje osobnih dohodaka, odlazak kvalificirane i visokokvalificirane radne snage u inozemstvo, siromaštvo umirovljenika i životnu bezperspektivu.
Da li će Republika Hrvatska i dalje ostati u tonućem brodu neoliberalnog kapitalizma ili će u potpunosti okrenuti kurs i početi ploviti u pravcu "Održive ekonomije" pokazati će nadolazeće vrijeme.
Mi ćemo se pozabaviti u ovome tekstu sa "budućnošću" kako sadašnjih tako i nadolazećih generacija.
Definirati ćemo i opisati svaki indikator pojedinačno kojim se mjeri "Održivi razvoj", ali i "Održiva ekonomija".
Održiva ekonomija je uži pojam i sastavni dio održivog razvoja. Održiva ekonomija u najgrubljim crtama znači neškodljivi način proizvodnje iniciran narudžbom. To je proizvodnja koja omogućava efikasno poslovanje bez stvaranja "mega profita". Održivi razvoj je vrlo širok pojam koji se po meni odnosi na uravnotežen i neškodljiv način života, proizvodnje i potrošnje svakog stanovnika našeg planeta. Razvoj je jedino održiv ako ne nanosi štetu nadolazećim generacijama.


A) INDIKATORI EKOLOŠKE KOMPONENTE



INDIKATOR - "POBOLJŠANJE ZAŠTITE OKOLIŠA"
Mjeri se u emisiji ugljičnog dioksida u tonama po broju stanovnika. Pored metana ugljični dioksid pripada u osnovne krivce za globalno zatopljenje planete odnosno stvaranja "efekta staklenika".

"09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).

U zadnjih 800. 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm."

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Povećanje temperature do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Sa 2 dodatna stupnja razina mora i oceana bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.

Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora i oceana dignuti više od jednog metra.

Samim tim može doći do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći naš kontinent.

Podizanje razine mora i oceana iznad jednog metra prouzročilo bi potapanje najmanje 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini.

Takav porast razine mora i oceana uzrokovao bi velike seobe naroda, nove ratove za zemlju i vodu. Bio bio destabiliziran cijeli političko-ekonomski sistem na našem planetu, proširile bi se bolesti i gladi."

Ugljični dioksid nastaje izgaranjem fosilnih goriva i njihovih derivata.
Ugljični dioksid uzrokuju:
- Termoelektrane koje spaljivanjem ugljena ili plina proizvode električnu energiju i toplinu
- Spalionice smeća
- Industrijska proizvodnja koja koristi fosilna goriva za grijanje, pokretanje strojeva i proizvodnju električne energije
- Transport putnika i robe "vozilima na unutarnje izgaranje"
- Korištenje osobnih automobila na unutarnje izgaranje
- Upotreba "električnih osobnih automobila" i "osobnih automobila na goruće ćelije" koji se napajaju električnom energijom proizvedenom spaljivanjem fosilnih goriva
- Grijanje domaćinstava ugljenom, loživim uljem, plinom i ogrijevnim drvom


Smanjenje emisije ugljičnog dioksida je osnovni zadatak, posebice industrijskih zemalja u borbi protiv globalnog zatopljenja.
Industrijske zemlje su se 2010. godine usuglasile na zajedničkom projektu "Dva stupnja celzijusa – cilj". To znači da globalno zatopljenje planeta ne bi smjelo prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje tj. godine 1850. Konkretno to znači da do 2050. godine industrijske zemlje trebaju postupno prijeći na održivi način proizvodnje, potrošnje i života građana. U brojkama je to emisija od maksimalno 2 tone ugljičnog dioksida na godinu po stanovniku industrijskih zemalja.
Primjerice u 2010. godini Savezna Republika Njemačka je imala emisiju od 9,1 tone ugljičnog dioksida po stanovniku. U skladu s projektom "Dva stupnja celzijusa – cilj" Njemačka treba do 2050. godine smanjiti emisiju ugljičnog dioksida po stanovniku za preko 80%.
Na koji se način općine i županije u Republici Hrvatskoj mogu uključiti u projekt "Dva stupnja celzijusa – cilj"?
Republika Hrvatska u usporedbi sa Saveznom Republikom Njemačkom ima slabije razvijenu industrijsku proizvodnju, a samim time i manju emisiju ugljičnog dioksida prouzrokovanog industrijom.
S druge strane Savezna Republika Njemačka ima velike privatne i industrijske površine popločene fotonaponskim panelima, te na taj način u proizvodnji struje i topline koristi u dobroj mjeri obnovljive izvore energije. U Republici Hrvatskoj je u zadnjih par godina popularizirana "solarna energija". Čak pojedine općine i gradovi nude subvencije građanima prilikom postavljanja solarnih panela na vlastito krovište. Također se subvencionira i proizvodnja tople vode solarnim putem. U tome području se može daleko napredovati. Za razliku od Njemačke, Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu. Samim time i veću iskoristivost solarnih panela, odnosno veću proizvodnju električne energije i topline po kvadratnom metru od Njemačke.
Procjena je da u Republici Hrvatskoj građani imaju oko 10.000 € ušteđevine po stanovniku. Jedna od mogućnosti ulaganja ušteđenog novca je i ulaganje u vlastito solarno postrojenje. Dobiveni renditi prodajom energije HEP-u veći su od kamata na štednju ili kamata na oročenu štednju koje nude banke.
Republika Njemačka pritisnuta zakonima u zadnjih nekoliko godina ulaže ogromna sredstva u izolaciju izgrađenih zgrada. Nove zgrade moraju od početka biti građene sa propisanom izolacijom. Poznato je da ogromna količina ugljičnog dioksida nastaje grijanjem stambenih i radnih prostora. U tom segmentu se ponovo pruža prilika općinama, županijama, ali i građanima da prilikom sanacije fasade stambene ili poslovne zgrade korisno ulože financijska sredstva u izolaciju. Ta uložena sredstva su investicija, a ne trošak pošto se u narednim godinama smanjenim računom za grijanje ta sredstva ubrzano vraćaju vlasniku.
Republika Njemačka je zacrtala da do 2020. godine ima 1 milijun električnih vozila na svojim ulicama. Shodno tome u njemačkim gradovima nije više rijetkost vidjeti ili koristiti električna vozila.

Projekt "Car to go" stavio je na raspolaganje građanima grada Štutgarta 400 električnih automobila tipa "smart". Za upotrebu električnog smarta potrebno se jednom registrirati, te sa korisničkom karticom koju dobijete nakon registracije plaćate upotrebu vozila. Republika Hrvatska nema autoindustriju i ne može razmišljati i djelovati u okvirima poput Njemačke. Za našu zemlju je interesantno da kao turistička destinacija pratimo trend elektromobiliteta.
Električna vozila su za sada prilično skupa. Elektro-smart košta oko 20.000 eura. To je za građane Republike Hrvatske priličan novac. Međutim općine i županije, te turističke zajednice prilikom obnove voznog parka mogu razmisliti da novi vozni park obnove bar jednim električnim vozilom.
Danas postoje i električni bicikli koji su znatno jeftiniji od automobila. Za ca. 1.500 eura možete kupiti solidan elektrilnični bicikl. To je prilika za općine i gradove uzduž Jadrana da iznajmljivanje bicikala i mopeda dopune iznajmljivanjem električnih bicikala. Samim time će učiniti hrvatski turizam atraktivnijim, zrak u gradovima čišćim, te će ravnopravno krenuti u korak sa projektom "Dva stupnja celzijusa – cilj"!
U Republici Hrvatskoj mnoga kućanstva imaju po dva osobna automobila. Ako ponekad ostavimo automobil na parkiralištu ili u garaži, te obavimo kupovinu namirnica pješice ili biciklom smanjit ćemo individualnu emisiju ugljičnog dioksida, a učiniti i nešto dobro za vlastito zdravlje. Djecu trebamo motivirati da po lijepom vremenu u školu ide pješice ili biciklom, a da javni prijevoz koriste u kišovite i zimske dana.
Republika Njemačka je donijela zakon o postupnom napuštanju proizvodnje električne energije nuklearnim putem. Republika Hrvatska koristi veliki dio električne energije proizvedene u nuklearnoj elektrani "Krško". U planu je i gradnja novih termoelektrana na ugljen ili plin u našoj zemlji. Da li je to ispravan poslovni i ekološki potez dalo bi se diskutirati. Tek kada iscrpimo prirodne (regenerativne) mogućnosti za proizvodnju električne energije i topline , tek tada možemo razmišljati o neophodnoj "dopuni" proizvodnje energije iz fosilnih goriva. U Republici Hrvatskoj o tako bitnoj stavci kao što je energija trebao bi odlučiti hrvatski narod putem referenduma. Referendum o budućoj proizvodnji energije u Republici Hrvatskoj bi bio svrsishodan.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/odr%C5%BEiva-ekonomija-republike-hrvatske

KUDA SA TURISTIMA KADA PADA KIŠA

Vrlo interesantna situacija. Kiša je padala ovo ljeto vrlo često kako na Jadranu tako i u Štutgartu, pa smo se i mi stanovnici glavnog grada Baden-Württemberga pomalo osjećali kao i hrvatski turisti.

Slobodno vrijeme se može provesti između radnog stola i televizora. Međutim, to je dosadna svakodnevnica.

Kada pada kiša turisti zaista imaju peh. Platili su godišnji odmor, veselili se kupanju i sunčanju, a sada se nalaze u sasvim novoj “mokroj” situaciji.

Razgledanje grada po kiši turistima i nije posebno interesantno. Većina hotela danas ima internet pristup, pa turisti mogu provesti vrijeme surfajući po internetu.

Međutim, nije zadatak turizma prepustiti turista samome sebi, već ga zabaviti i baviti se njime, kako po sunčanom tako i po kišovitom vremenu.

Kada je sunčano lako je i za zabavu. Jutarnji yoging, organizirana gimnastika na plaži, vožnja bicikla ili jahanje može zabaviti turista do njegovog doručka. Večernje igrokaze, kazališne predstave, recitiranje ili zajedničko gledanje filma može organizirati svaki hotel za sebe.

Međutim, po kišovitom vremenu je situacija daleko drugačija.

Ono što hoteli pod vlastitim krovom mogu ponuditi turistima su mali organizirani turniri u šahu, kartama i drugim društvenim igrama. Simbolična litra hrvatskog vina kao nagrada za pobjednika ,naravno na račun hotela uručena osobno od samog “direktora hotela” … Takvi jednostavni ali značajni trenutci se nikada ne zaboravljaju!

Hrvatski gradovi mogu također kišovito vrijeme iskoristiti da otvore širom vrata galerijama, muzeima, crkvama i sl. Na taj način gradovi će pridonijeti i kulturnom aspektu godišnjeg odmora svakog turista bez obzira dolazi li iz Hrvatske ili drugih zemalja.

Ako pristupimo turistu kao malom djetetu te ga zabavljamo bilo po kiši ili po sunca, njemu neće biti dosadno. Zaigrano će potrošiti više novca nego što je i planirao. Vratiti će se zadovoljan svojoj kući i sjećati se još danima ugodno provedenog godišnjeg odmora.

To je moderni turizam, tim putem je potrebno dalje ići te se otvoriti za nove ideje i pristupe toj važnoj grani hrvatske privrede.

Imao sam sreću da kao turist posjetim veći dio hrvatske obale i otoka. Bili su to lijepi godišnji odmori, ali gotovo uvijek po istoj šabloni.

Jutarnje plivanje prije doručka, poslije odlazak na plažu, ručak, poslijepodnevno sunčanje na plaži, večera, odlazak u grad, čaša vina u konobi pa spavanje.

Godinama kasnije imao sam priliku da posjetim i neke druge turističke zemlje. Prva od zemalja koju sam posjetio bila je Tunis. Interesantna sjevernoafrička zemlja prepuna pijeska i siromašnog naroda. Tu sam prvi puta vidio kako se domaćini "bave"turistima. Čak i siromašni ribari koji love "svoj ručak" u ranim jutarnjim satima popričati će sa turistom i ispričati mu neku anegdotu iz svog života. Pošto se na godišnjem odmoru rano ujutro ustajem i ne propuštam šetnju plažom prije izlaska sunca, bio sam svjedokom svih ranojutarnjih aktivnosti koje se nude turistima.

Šetajući po tuniskoj plaži svako jutro sam vidio grupu koja konjima jaše uzduž plaže, svako jutro drugi sudionici, osim voditelja. Radnici koji rade na uređenju plaže svako jutro su grabljama grabili pijesak na plaži i stvarali ugodnu atmosferu za kasnije kupače. Neposredno nakon izlaska sunca plažom se orila jaka rok muzika. Jutarnji dance-aerobik bio je svakodnevna ponuda. U toku dana na plaži bili smo često meta reklame. Nudili su nam kurseve ronjenja, vožnju gusarskim brodom, letenje zmajem, posjete drugim obližnjim gradovima itd. Također slikanje na devi ili sudjelovanje u pustinjskoj karavani na devama je bila svakodnevna ponuda.

Na kraju svaki turist u toku godišnjeg odmora koristi dodatnu ponudu. Ja sam se odlučio na izlet gusarskim brodom i pustinjsku karavanu devama.

U večernjim satima svaki hotel je imao svoju ponudu. Svatko je zelio zadržati svog gosta u hotelu i tako nastaviti sa zaradom i do kasnih večernjih sati. Moram priznati da su u tome bili vrlo uspješni. Više od polovice večeri ostao sam u hotelu i uživao u programu. Bile su to kazališne predstave, rock večeri, modne večeri itd.

Kada sam iduće godine ljetni godišnji odmor proveo na Jadranu nedostajalo mi je sve ono što sam doživio u Tunisu.

U narednim godinama imao sam sreću da posjetim Tursku, Češku, Austriju, Švicarsku, Veliki kanarski otok, te mnoge gradove u Njemačkoj.

Po svuda je bila ista strategija turizma. U svim zemljama i gradovima koje sam posjetio trudili su se "zabaviti" turista.

Prije tjedan dana bila je promocija i fešta u "Stuttgarter Hofbräu“ pivovari. Grad Štutgart ima nekoliko pivovara i one svake godine organiziraju feštu u krugu tvornice. "Hofbräu“ je imao jednodnevnu feštu. Imali su dva benda koji su zabavljali goste. Prodavali su hranu i piće po jeftinijim cijenama nego je uobičajeno. Za djecu su imali zabavni park, a za odrasle nudili razgledavanje tvornice, besplatne probe piva, besplatno slikanje, te poklon "vaša naljepljena slika na flaši Hofbräu pive".

Taj dan nisam imao puno vremena ali sam ipak posjetio feštu. Htio sam obavezno pogledati tvornicu i popiti jedan vrč "Hofbräu" pive. Razgledavanje tvornice je bilo u grupama po 15 ljudi svakih pola sata, a na engleskom jeziku jedna grupa navečer. Nakon razgledavanja tvornice htio sam sudjelovati u probi pive. Također sam se upisao na listu čekanja jer su probe bile svakih 40 minuta po 15 ljudi. Prošle godine sam, također bio u jednoj drugoj pivovari na fešti i sudjelovao u probi pive. Dobili smo 5-6 različitih vrsta piva po 0,5 dl, te mogli iskusiti koju želimo. Mislio sam da je i ovaj puta tako. Međutim u ovoj pivovari je proba pive bila organizirana poput probe vina. Voditelj nam je ispričao kratku priču o svakoj pivi koju smo probali. Konobari bi nam donijeli svaki puta novu 0,5 dl probu. Imali smo mogućnost i postavljati pitanja. Bilo je vrlo interesantno.

"Hofbräu“ pivovara se bavila svojim gostima i na najbolji mogući način ih zabavljala.

"Zabaviti turista" je glavni postulat turizma. Bilo po kiši ili po suncu turistu nikada ne smije biti dosadno.

Ako taj postulat ignoriramo i oslonimo se na samoinicijativu turista tada ćemo prakticirati turizam 19. stoljeća.

Hrvatski turizam ima kulturnu baštinu, prirodnu ljepotu, ali mu nedostaje glavni postulat turizma. Da li će se to promijeniti vidjeti ćemo u narednim godinama.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

OSNIVANJE DVIJU DRŽAVNIH AKADEMIJA

U Republici Hrvatskoj imamo bezbroj fakulteta i škola u kojima djeca stječu prilično široku naobrazbu i visok stupanj općeg znanja. Međutim specijalistička znanja, praktičan dio izobrazbe, te primjena znanja u praksi su nam deficit.

Nacionalni interes Republike Hrvatske bi trebao biti otvaranje dviju državnih akademije koje bi bile direktno pod nadzorom "Komisije za obrazovanje" Sabora Republike Hrvatske. Po mome mišljenju postoji potreba za otvaranje dvije slijeće akademije:

1. Akademija za trgovinu
2. Akademija za turizam, wellness i medicinsko sportsku rehabilitaciju

Zašto upravo te dvije akademije?

Vrlo jednostavno. Gospodarstvo Republike Hrvatske je još uvijek u silaznoj putanji. Industrija je u maloj mjeri zastupljena u našoj zemlji. Poljoprivredu muče svake godine isti problemi i to već desetljećima. Turizam je ove godine u laganoj stagnaciji.

Nakon privatizacije koja je započela 1990. godine u Hrvatskoj do danas funkcioniraju dvije grane privrede: turizam i trgovina.

To što funkcionira moramo razviti do maksimuma. U turizmu i trgovini moramo ubrzo postati među vodećima u Europskoj Uniji. Na taj način možemo zaustaviti gospodarski pad, te inicirati impuls rasta gospodarstva u našoj zemlji.

Razvoj ekološke poljoprivrede i stočarstva preuzeli bi na sebe Poljoprivredni fakultet, a stvaranje moderne industrije na bazi elektromobiliteta Fakultet strojarstva i brodogradnje, te Elektrotehnički fakultet!

Navedene dvije akademije bi imali mogućnost upisati apsolventi hrvatskih fakulteta sa najboljim prosjekom ocjena. Cijeli troškovi školovanja, hrane, smještaja, te mjesečni džeparac za studente akademija snosila bi Republika Hrvatska. Trajanje školovanja na akademiji bi bilo 5 semestara. Studiralo bi se po najvišim svjetskim standardima. Studenti bi bili sa laptopom u ruci, bez knjiga, bez papira, te obaveznom biznis odjećom.

Na akademiji bi predavanja tekla na tri jezika: hrvatski, njemački i engleski.

Predavači bi bili domaći i strani poduzetnici, top menadžeri, elitni domaći i strani profesori. Na akademijama bi se predavala čista struka i iskustvo, bez napisanih teoretskih knjiga, bez programa koje diktira Ministarstvo školstva ili Hrvatsko sveučilište.

Nakon svakog odslušanog semestra studenti akademije bi odlazili mjesec dana na praksu u jednu od stranih zemalja iz kojih dolaze strani predavači, te bi bili od jednog predavača (mentora) praćeni i za vrijeme prakse.

Završni ispit za studente akademija ne bi bio pisanja uobičajenog diplomatskog ili specijalističkog rada. Studenti bi morali nakon završenih 5 semestara imati gotov projekt u trgovini ili u turizmu sa kojim bi startali u realan život i posao. Projekti bi bili odobreni i financirani iz fonda Europske Unije i fonda Republike Hrvatske.

Jedino na taj način Republika Hrvatska može u rekordno kratkom roku dobiti rukovodeći kadar proizašao iz čiste domaće i strane prakse.

Taj menadžerski kadar bi imao kontakte i poznanstva kako u našoj tako i u stranim zemljama.

Ono što bi naučili na praktičnom radu u inozemstvu "novi menadžeri" bi prilagodili našim uvjetima, te stečeno znanje primijenili na najbolji mogući način u našoj zemlji.

Sa te dvije akademije bi bili jedinstveni u Europi i na taj način predstavili Republiku Hrvatsku kao intelektualnu, inovativnu i otvorenu članicu Unije.

Navedene akademije bi bile investicija u budućnost naše zemlje i budućnost mladih generacija.

To bi bio impuls edukaciji, prosperitetu i razvoju. Republika Hrvatska ima pravo na bolju budućnost!

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

SHARE ECONOMY

„Share economy“ je pojam koji je prvi uveo ekonomist Martin Weitzman (univ. Harvard). On tvrdi da dijeljenjem predmeta i dobara svi povećavamo ekonomski standard. Slijedeća slika nam prikazuje kompliciranu shemu funkcioniranja „share economy“ koju ćemo drugom prilikom pojasniti.

http://wirtschaftslexikon.gabler.de/Definition/sharing-economy.html?extGraphKwId=688938792

Ono šta ću ovaj puta učiniti jest objasniti funkcioniranje „share economy“ riječnikom običnog čovjeka.

„Share ekonomy“ pojednostavljeno znači da predmete i dobra koja stalno ne koristimo dijelimo sa drugim ljudima te tako svi profitiramo. Uzmimo jednostavan primjer. U našoj ulici je izgrađena infrastruktura za brzi internet. Pošto vam je već dojadio vaš spori internet i otvaranje stranica koje ponekad traje i 5 sekundi, odlučili ste sklopiti novi ugovor ugovor s telekomunikacijskim ponuđačem za „brzi internet“. Sada konačno možete surfati brzinom svjetlosti. Jedini problem je taj što internet koristite samo navečer pošto cijeli dan provodite na poslu. Prije nekoliko dana u vašu zgradu se doselila mlada studentica i to baš u stan do vašega.
Nakon formalnog upoznavanja koji je predhodnica dobrosusjedskih odnosa mlada dama vam se požalila da nema internet u stanu te da ga ponekad u toku dana treba.
Vi kao pravi kavalir predložili ste joj da uz simboličnu financijsku naknadu može tijekom dana koristiti vaš internet, pošto vi sada posjedujete super brzi WLAN. Tako je i bilo. Vaša nova susjeda koristila je tijekom dana internet preko vašeg WLANA, a vi ste surfali u večernjim satima. Pošto mlada stedentica povremeno radi preko „studentskog servisa“ uredno vam plaća dogovorenu naknadu za internet.
Na taj način ste novi super brzi internet „podijelili-share economy“ u toku dana kada ga uopće ne koristite, zaradili mali džeparac, a vaša susjeda je za simboličnu naknadu dobila svakodnevni pristup internetu. U poslovnom žargonu ostvarena je „win-win“ situacija.
Naravno pored dijaljenja našeg WLANA i mnogobrojne druge stvari mogu se podijeliti.

„Share ekonomy“ pronalazi plodno tlo u slijedećim područjima:

1. World Wide Web (www.)
   Današnje znanje i informacije možemo konzumirati ne samo preko knjiga, časopisa, novina, TV-a, već i preko interneta. Korisne informacije ili znanje možemo vrlo jednostavno „podijeliti“ putem e-maila ili preko društvenih mreža (facebook, twitter, xing itd.). Od tih informacija profitirate vi kao „pošiljalac“, ali i drugi konzumenti drustvenih mreža u svojstvu „primaoca“. „Share economy“ se danas smatra i elementom web 2.0 - kao važnog društvenog trenda.
   
2. Područje gospodarstva
   U tom području najpoznatija primjena „schare economy“ je dijeljenje automobila ili „car sharing“. Također postoji i dijeljenje skupih muzickih instrumenata.
   Od 2005. godine postalo je atraktivno dijeljenje vrtova odnosno zemljišnjih parcela nazvano „gardensharing“. Također noviji trend obilježava dijeljenje stanova između 2 ili više studenata, dijeljenje kuća za odmor ili vikendica među poznanicima ili čak neznancima. Može se podijeliti mali ribarski brod ili čak velika jahta ako ju neprekidno ne koristite.
   Zadnjih godina je postala atraktivna zamjena ili dijeljenje stanova. Vi želite putovati u Australiju i provesti tamo nekoliko tjedana, međutim nemate dovoljno novca. Tada pronalazite u internetskoj platformi za dijeljenjem stanova osobu koja želi provesti nekoliko tjedana u zemlji i gradu u kojem vi živite. Kada obostrano dogovorite datum posjete postajete sudionici „flat sharing-a“ te za mali novac uživate u dugom godišnjem odmoru.
   
3. Područje poljoprivrede
   U području poljoprivrede „share economy“ je pala na plodno tlo. Moderna poljoprivreda podrazumijeva korištenje skupe mehanizacije. Manja poljoprivredna dobra (OPG) najčešće nisu u mogućnosti kupiti skupe strojeve i mehanizaciju. Međutim „share economy“ priskače i u tom slučaju u pomoć.
   Skupocjene kombajne, kosilice, strajeve za berbu krumpira te drugog povrća možemo „dijeliti“ sa našim susjedima uz dogovorenu financijsku naknadu. Na taj način profitiraju sve strane. Također 2-3 manja poljoprivredna gospodarstva mogu u dogovoru kupiti skupi poljoprivredni stroj te ga zajednički koristiti.
   
4. U području Crowdsourcing-a
   Pored dijeljenja mašina i dobara razvila se strategija dijeljenja „slobodnih ljudskih resursa“ posebice u područjima mikro-poslova. Drugim riječima ako ste korisnik „crowdsourcinga“ tada ćete ponekad obaviti neki mali posao za tvrtku u kojoj radite. U tvrtkama se najčešće „Crowdsourcing“ koristi kod kratkih zahvata u poboljšanju tehnoloških procesa ili kod inovacija. Na taj način tvrtka štedi na angažiranju skupih eksternih stručnjaka, a vi kao „prosument“ imate mogućnost osobno utjecati na dizajn novog proizvoda, vrstu materijala koja se koristi i sl. U „Crowdsourcingu“ za mikro-posao koji ste obavili možete dobiti „financijsku nagradu“ ili ste posao obavili „volonterski“.
   

„Share economy“ je proizišla iz potrebe uštede resursa (sirovina), nedostatka financijskih sredstava, povećanja svijesti o održivosti, ali kao i revolt protiv pretjeranog konzumiranja proizvoda i usluga. Stara hrvatska uzrečica koja govori da se sve može podjeliti osim „automobila i žene“ poprilično je u pravu.
Prošle sam godine s prijateljem bio na jednom predavanju o „share economy“ koje je organizirao „Daimler und Benz Stiftung“. Predavač je bio mladi profesor Dr. David M.Woisetschläger sa tehničkog univerziteta Braunschweig koji nam je na interesantan način prezentirao ekonomiju dijeljenja.
http://blog.daimler.de/2014/12/12/share-economy-wird-besitz-bedeutungslos-2/
Nakon završenog predavanaj koje je održano u sali za konferencije „Mercedes-Benz muzeja“ bili smo pozvani na snack. U ugodnoj atmosferi diskutirali smo o prethodnoj temi. Razgovarajući o „car sharing-u“ moj prijatelj je iznio stav da on svoj privatni automobil ne bi ni u kome slučaju dijelio. Iako se nejgova izjava protivi principima „share economy“ meni ga je bilo lako razumijeti. U Baden-Württembergu je osobni automobil svetinja. On se zaista ne dijeli. U Njemačkoj je svako 5. radno mjesto direktno ili indirektno vezano za automobilsku industriju.
Smatram da će u nadolazećem periodu koje će biti općenito obilježeno nedostatkom resursa te smanjenom kupovnom moći građana „share economy“ dobiti dodatno na važnosti.
Svako od nas može si postaviti pitanje: „Moram li taj proizvod zaista kupiti ili ga mogu iznajmiti, odnosno podijeliti“.
Ja nisam protivnik razvoja i tehnološkog napretka. Međutim u društvu potrošnje u kome se nemilosrdno uništavaju resursi te krade budućnost nadolazećim generacijama osobno zastupam „share economy“ ispred „društva konzuma“!
 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj petoj knjizi "IZAZOVI GLOBALIZACIJE U 21. STOLJEĆU"!

Prvi puta knjiga je objavljena u ožujku 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom
jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/izazovi-globalizacije-u-%C2%A021-stolje%C4%87u