KAPITALNA ULAGANJA

Za sve one koji se ne susreću često sa navedenim terminom kapitalno ulaganje se definirao kao ulaganje novca u neki financijski proizvod ili ulaganje novca u određenu materijalnu vrijednost sa ciljem da se novac "oplodi" ili da se taj novac zaštiti od gubitka vrijednosti.

Novac možemo uložiti u slijedeće financijske proizvode:
- štednja na štednim knjižicama
- oročena štednja
- ulaganje u životno osiguranje
- ulaganje u mirovinsko osiguranje (dopunsko)
- štambena štednja itd.

Ulaganje u materijalne vrijednosti kao kapitalno ulaganje može biti:
- kupovina nekretnina (stanovi, kuće, kuće za odmor, vile, poslovni prostori)
- kupovina pokretnina (automobil, avion, brod, jahta)
- kupovina zemljišta (građevinsko, poljoprivredno, vrtovi, pašnjaci)
- kupovina šuma i ulaganje u vlasništvo nad dijelom prašuma
- kupovina umjetničkih vrijednosti (slike, skulpture, knjige, antikviteti)
- ulaganje u održive izvore energije (kupovina fotonaponskih panela, kupovina većih ili manjih vjetrenjača za proizvodnju struje, kupovina uređaja za proizvodnju eko-plina)
- ulaganje u plemenite metale (zlato, srebro...)
- ulaganje u drago kamenje (dijamanti, rubini...)

- ulaganje u bušotine nafte i plina

- ulaganje u izvore pitke vode
- ulaganje u udjele (dionice) u: tvornicama, kompanijama, konzernima, bankama, osiguranjima

Postavljaju se temeljna pitanja: Koja su dobra, a koja loša kapitalna ulaganja? Gdje se danas najviše isplati uložiti? Koja kapitalna ulaganja su rizična?

Na ta pitanja je gotovo nemoguće odgovoriti. Tržište se svakodnevno mijenja i ono što je danas dobro, sutra više nije. Kod kapitalnog ulaganja je bitno da se odlučimo za jednu od dviju temeljnih stvari:

1. Viša dobit i veći rizik ulaganja
2. Niža dobit te manji rizik ulaganja

Kada smo to odlučili tada u razgovoru sa neovisnim financijskim savjetnikom možemo potražiti odgovarajući proizvod za naše ulaganje.

Želio bih ukratko spomenuti "oročenu štednju" kao način kojim pokušavamo oploditi naš novac ili ga u najmanju ruku zaštititi od inflacije.

U Njemačkoj je najčešća kamata na oročenu štednju između 2,8 i 3,2% na godinu.
To znači da ste od 100 oročenih eura godišnje zaradili maksimalno 3,2 eura, a banka je godinu dana trgovala sa Vašim novcem i ostvarila profit.
Ako uzmemo službenu stopu inflacije u Njemačkoj od 3,2 % vidljivo je da ćemo oročenjem našeg novca zaraditi nulu eura.

Međutim ako smo oročili veću sumu novca, te imamo kao pojedinac godišnju kamatnu dobit veću od 801 € ili kao bračni par veću od 1.602 €, tada još dodatno plaćamo državi slijedeće poreze:

1. Porez na dobit 25%
2. Porez na solidaritet 5,5%
3. Porez crkvi 8% (ako smo član katoličke ili protestantske crkve)

Pošto smo kroz oročenu štednju zaradili nulu eura, moramo od toga još odbiti navedene postotke poreza kod većeg oročenog iznosa.

To je gorka stvarnost. Zaradila je banka, država i crkva, a mi smo u minusu.

Usprkos svemu tome građani Njemačke imaju preko 5 bilijuna eura u različitim financijskim proizvodima (normalna štednja, oročena, životna osiguranja itd.).

Republika Hrvatska je po štednji građana daleko iza Njemačke, međutim građani imaju na štednji u bankama Republike Hrvatske preko 161 milijardu kuna, a samo u Ljubljanskoj banci imaju "zarobljeno" 300 milijuna eura.

U većini banaka u Republici Hrvatskoj oročena štednja se dijeli na kunsku oročenu štednju i deviznu oročenu štednju, odnosno oročenu štednju u eurima. Kamate za kunsku oročenu štednju su nešto više nego kamate na štednju oročenu u eurima. Klijent najčešće može oročiti svoj novac od jednog mjeseca do tri godine i shodno tome dobija određenu kamatnu dobit.

Važno je istaknuti da u Republici Hrvatskoj država preko Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka "jamči za štednju građana" do iznosa od 400.000 kuna. Preko tog iznosa štednja ima karakter visokog rizika!

Da li ćemo mi naš novac uložiti u neki financijski proizvod ili u materijalnu vrijednost ovisi jedino o nama samima. Vrlo je važno prije ulaganja konzultirati dva neovisna savjetnika iz područja kapitalnih ulaganja. O prijedlozima treba dodatno razmisliti i odlučiti se za najpovoljnije ulaganje u tom trenutku.

Vrlo je bitno da Vaš novac nikada ne uložite samo u jedan financijski proizvod. Za preporučiti je kombinacija ulaganja "financijski proizvod plus materijalna vrijednost". U tom slučaju ako se i dogodi najgore izgubiti ćete samo jedan dio Vašeg kapitala.

Moram napomenuti da su pojedina kapitalna ulaganja podložna visokoj špekulaciji, pa je stoga neophodan dodatni oprez.

Moj osobni moto kod savjetovanja u području kapitalnog ulaganja je:

" Low risk. More sleep" – odnosno hrvatski rečeno "Nizak rizik, miran san"!

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

POSTWACHSTUMSÖKONOMIE (Post-growth economy)

Njemački naziv „Postwachstumsökonomie“ unio je prvi puta 2006. godine Carl von Ossietzky (univerzitet Oldenburg) u znanstvenu diskusiju vezanu za održivi razvoj. Pošto nisam našao adekvatan prijevod njemačke riječi na hrvatski jezik koristiti ću taj termin na izvornom njemačkom jeziku.

Krajem prošle godine bio sam nazočan na jednom predavanju o toj temi koje je održao prof. dr. Niko Peach sa univerziteta u Oldenburgu. Dr. Peach je ukazao na perspektive koje nam nudi „Postwachstumsökonomie“ u eri brze potrošnje fosilnih goriva.

On je „Postwachstumsökonomie“ definirao kao: „Gospodarstvo koje nije bazirano na rastu bruto društvenog proizvoda (BDP), već kao gospodarstvo smanjenog konzuma, odnosno smanjene potrošnje. To gospodarstvo temelji se na kvalitetnoj, održivoj, ekološkoj, dematerijalizirajućoj (smanjena uporaba resursa) i dekarbonizirajućoj (smanjena uporaba fosilnih goriva) proizvodnji.“

„Postwachstumsökonomie“ se također orijentira na smanjenoj velikoserijskoj industrijskoj proizvodnji te jačanju lokalne i regionalne proizvodnje dobara.

Zašto potrošačko društvo nije alternativa za „Postwachstumsökonomie“?

1. U potrošačkom društvu konzumiranjem materijalnih dobara odnosno uvijek ponovnom kupovinom ne povećavamo dugoročno i naše unutarnje zadovoljstvo tj. osjećaj sreće. Taj osjećaj sreće koji se javlja kupovinom materijalnih dobara traje vrlo kratko te se nakon tog kratkog vremena povišena razina serotonina (hormona sreće) ponovo vraća na uobičajenu razin.
2. Stalni ekonomski rast uzrokuje paralelno i siromaštvo, glad i neravnomjernu raspodjelu financijskog i materijalnog dobra. Danas je siromaštvo u svijetu daleko veće nego je bilo 80. godina.
3. Neprekidni gospodarski rast se približio svojoj gornjoj granici. Svima nam je poznat izraz „Peak oil“. U dobu stalnog gospodarskog rasta nemilosrdno se troše ne samo nafta već metali, drvo, ugljen, uran, plin, rijetka zemlja, pitka voda. Resursi se približavaju točci potpunog nestanka. Shodno tome govori se o fenomenu „Peak everything“. Glad za resursima i energijom posebice kroz Kinu i Indiju ubrzava približavanje točke „Peak everything“.

Put od stalnog gospodarskog rasta, odnosno potrosačkog društva prema „Postwachstumsökonomie“ može se sagledati kroz slijedeće korake:

1. Usporavanje (smanjivanje) proizvodnje i potrošnje
   U našem potrošačkom društvu sve se mjeri efikasnošću i brzinom. Ta efikasnost dovodi do megalomanske proizvodnje proizvoda i dobara te do uništenja resursa. Usporavanje odnosno smanjivanje potrošnje proporcionalno bi dovelo do smanjivanja proizvodnje.
   

2. Balans u zadovoljenju potrošačkih potreba samoproizvodnjom i uvozom (kupovinom) dobara.
   Stabilno je samo ono društvo koje ima minimalnu razliku između ukupno proizvedenih i ukupno potrošenih dobara. Takvo društvo je održivo. Uvoz dobara čini nas ovisnim o financijskom sustavu (devize). Samoproizvodnja nudi neovisnost. Zahtjeva jedino posjedovanje resursa i radne snage. Samoproizvodnja kao npr. urbani vrtovi omogućava smabdjevanje jednog dijela stanovništva grada sezonskim voćem i povrćem. Ako želimo uživati u egzotičnom voću (mango, kivi) tada ga moramo uvesti.
   
3. Uspostavljanje lokalne (regionalne) ekonomije
   Poznat koncept je „Community Supported Agriculture (CSA)“. Grupa potrošača financijski pomaže jedan OPG. Potrošači financijski sudjeluju u kupnji sjemena, goriva za poljoprivredne strojeve itd. S druge strane poljoprivredno gospodarstvo se obavezuje te iste potrošače u toku cijele godine ili sezonski snabdijevati sa poljoprivrednim proizvodima. Na taj način stvara se lokalna ekonomija koja nije ovisna o uvoznim proizvodima ili financiranju banaka.
   
4. Institucionalne inovacije
   Za siguran put u „Postwachstumsönonomie“ potrebno je sprovesti agrarne i monetarne reforme. Poneke regije mogu se odlučiti za uvođenje „Regionalnog novca“, odnosno vrstu bonova kojima će se između stanovnike te regije vršiti novčane odnosno kupoprodajne transakcije. Naravno kod korištenja „Regionalnog novca“ ne postoje „kamate“!
   Također se u „Postwachstumsökonomie“ razmatra individualna CO2 bilanca. To konkretno znači da bi svaki građanin te regije imao pravo na jednaku količinu CO2 emisije. Dr. Peach smatra da bi to trebalo iznositi između 2-3 tone / stanovniku na godinu. Tu on prije svega smatra količinu CO2 koju smo proizveli grijanjem stana, vožnjom automobila sa unutarnjim izgaranjem, kupovinom voća, povrća, mesa i ribe koji ne potječu iz regije, kupovinom novih tehničkih uređaja, količinom plastičnog otpada i otpada od kartonske ambalaže koji smo tijekom godine skupili.
   

Predavanje Dr. Peacha na Univerzitetu u Štutgartu ispunilo je studentima i vanjskim gostima gotovo sva mjesta u sali. Izmamio je mnogobroji pljesak posjetioca. Mene se osobno kao profesor i čovijek dojmio. Dr. Peach ne posjeduje osobni automobil, ne posjeduje mobitel te se hrani isključivo veganski.
http://www.uni-oldenburg.de/wire/produktion/team/apl-prof-dr-niko-paech/
Osobno se bavim duži niz godina održivim razvojem, a „Postwachstumsökonomie“ je dio tog razvoja. S manjim odstupanjima složio sam se s tezama dr. Peacha. Jedino što mi je nedostajalo bila je činjenica da je samo jednom kratko spomenuo „recycling“ i „remanufactoring“. Ta dva pojma za mene igraju odlučujuću ulogu kada govorimo o uštedi resursa u području „Postwachstumsökonomie“.
Da ne bi ostali uskraćeni za iscrpno objašnjenje tih dvaju pojmova citiraću u narednim redovima poglavlje iz moje prve objavljene knjige „Modernom ekonomijom u bolju zajedničku budućnost“ koje govori o „recycling-u“ i „remanufactoring-u“.
„Otpad je sirovina koja se može daljnjom preradom (reciklažom) ponovo koristiti ili se mora zbrinuti. Na primjer stari papir kao otpad možemo 7 puta reciklirati i koristiti ga ponovo. Radioaktivni otpad se mora zbrinut i nije za daljnje korištenje.

Pođimo samo jedan dan u kupovinu dnevnih potrepština. Kada kupimo proizvode i donesemo ih kući, tek tada uistinu vidimo što smo sve kupili. Jedan dio plaćenih proizvoda možemo konzumirati, a obilatu ambalažu koju smo također platili moramo odložiti u kantu za smeće. Ono što zabrinjava je činjenica da tu kantu za smeće moramo jako često prazniti od obilate ambalaže. Čak ako kupite i jabuke one su po 6 komada zapakirane na kartonsku podlogu i zamotane u najlon.

Ponekad se pitam da li koncerni i tvrtke zarađuju na prodaji proizvoda ili na prodaji ambalaže?

Naše moderno društvo je postalo društvo pretjerane proizvodnje otpada. Sve bi to bilo u redu da ima dovoljno sirovina kao što je to bilo prije prve industrijske revolucije.

Ako bi naša civilizacija u budućnosti trošila sirovine kao zadnjih 50 godina, trebalo bi nam četiri zemaljske kugle da bi zadovoljili potrebe proizvodnje.

Da bi smo usporili devastiranje našeg planeta potrebno je da krenemo sa recikliranjem svega što se reciklirati može. Reciklaža kao dio moderne industrijske proizvodnje donosi dodatna radna mjesta, profit za vlasnike tvrtki i porez državi. Ono što možemo reciklirati (pročistiti), a kasnije ponovo koristiti su: papir, metali, plastika, staklo, guma i voda. Danas se prikupljaju stara računala i mobiteli zbog izvlačenja zlata i srebra iz starih uređaja. Bijela tehnika se također sve više i više prikuplja, rastavlja i reciklira.

Prije nekoliko godina trojica mojih poznanika i ja bili smo pozvani na trodnevni seminar koji je organizirao koncern Daimler iz Štutgarta. Mi smo bili pozvani kao članovi UVNT GRUPE. Grupa se bavi prometom, okolinom i novim tehnologijama, te je svojim programom djelovanja odgovarala zakazanom seminaru. Seminar se održao u jednom prekrasnom srednje vjekovnom dvorcu u malom njemačkom gradiću Haigerlochu.

Daimler je naravno preuzeo na sebe sve troškove, po sistemu "all inclusive", a mi smo našim zalaganjem i inovativnim idejama odradili pošteno naš dio posla.

Na seminaru je sudjelovalo oko 30 sudionika iz cijele Njemačke i nekoliko glavnih menadžera za razvoj i inovaciju iz koncerna koji su i vodili cijeli tok seminara.

Tema je bila "Prijevoz i transport budućnosti"!

Seminar je bio izuzetno interesantan. Na njemu su bile prezentirane ideje o mobilnosti i industrijskoj proizvodnji u budućnosti.

Mi sudionici prezentirajući ideje ostvarili smo pravo na zajedničko vlasništvo s koncernom Daimler nad proizvodom ili idejom, ako se u budućnosti i realizira.

Ja sam zastupao tezu "Recyclinga" i "Remanufactoringa".

Prvi pojam "recikliranja" već sam objasnio, a "remanufactoring" bi npr. značio da nakon 3-4 godine uporabe automobila mercedes vraćamo natrag u tvornicu, generalno ga uređujemo, mijenjamo dotrajale dijelove, te ga ponovo prodajemo kao "second hand" proizvod.

Moj model budućnosti je glasio: "7 puta papir - 3 puta automobil"!

Primjenjujući "remanufactoring" uštedjele bi se velike količine sirovina i energije. Automobil bi se 3 puta ponovo prodao kao "second hand" proizvod, radnici bi zadržali svoja radna mjesta, a građani manjih primanja bi mogli kupiti jeftiniji automobil u prvoj, drugoj ili trećoj "second hand" prodaji.

"Remanufactoring" možemo koristiti i kod drugih proizvoda, kao npr. kod hladnjaka, televizora, računala ili pećnica.

U Njemačkoj već postoje prodavaonice rabljenih proizvoda, posebno bijele tehnike. Ti se proizvodi nakon kvara generalno popravljaju i uređuju, te se prodaju pod "second hand" proizvodima.

Moje mišljenje je da je krajnje vrijeme da se stane sa devastiranjem našeg planeta i uništavanjem sirovina. Nema dokaza da ćemo moći skoro naseliti neki drugi planet i nastaviti život na njemu. Iz tih razloga moramo jako pažljivo koristiti sirovine, pogotovo one koje se sporo obnavljaju poput nafte, plina i ugljena.

Pored toga je neophodno da prilikom eksploatacije sirovina vodimo brigu o "međugeneracijskoj solidarnosti" koja je glavni postulat održivog razvoja.

Drugim riječima eksploatirajmo sirovine na način da se mogu same obnoviti (šume), te sporo obnovljive sirovine (nafta, plin) koristimo samo u nužnoj mjeri, tako da nadolazeće generacije također budu imale mogućnost korištenja tih sirovina.

Koliko je nafta za našu civilizaciju bitna govori činjenica da ju koristimo u medicini za lijekove, te za gradnju svemirskih brodova (specijalno čvrste plastične mase iz ugljikovih vlakana).

Koristiti naftu za pokretanje vozila i za grijanje je najveći apsurd naše civilizacije."

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj petoj knjizi "IZAZOVI GLOBALIZACIJE U 21. STOLJEĆU"!

Prvi puta knjiga je objavljena u ožujku 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom
jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/izazovi-globalizacije-u-%C2%A021-stolje%C4%87u

POJEDINAČNO DEFINIRANJE INDIKATORA ZA MJERENJE ODRŽIVOG RAZVOJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Republika Hrvatska je nakon rušenje socijalizma krenula putem kapitalizma i počela izgrađivati neoliberalnu ekonomiju. Ratom osiromašena i razrušena zemlja počela je izgrađivati novi sistem u kome danas mali broj građana posjeduje velikim dijelom financijski kapital. To je dodatan šok građanima Republike Hrvatske koji su očekivali pravedniji ekonomsko-politički sistem od bivšeg socijalizma. Srednja klasa bivšeg socijalizma je u zadnjih 25 godina gotovo u potpunosti nestala. Novo društvo u kome građani Republike Hrvatske danas žive nudi: veliku nezaposlenost pogotovo mlade generacije, neisplaćivanje osobnih dohodaka, odlazak kvalificirane i visokokvalificirane radne snage u inozemstvo, siromaštvo umirovljenika i životnu bezperspektivu.
Da li će Republika Hrvatska i dalje ostati u tonućem brodu neoliberalnog kapitalizma ili će u potpunosti okrenuti kurs i početi ploviti u pravcu "Održive ekonomije" pokazati će nadolazeće vrijeme.
Mi ćemo se pozabaviti u ovome tekstu sa "budućnošću" kako sadašnjih tako i nadolazećih generacija.
Definirati ćemo i opisati svaki indikator pojedinačno kojim se mjeri "Održivi razvoj", ali i "Održiva ekonomija".
Održiva ekonomija je uži pojam i sastavni dio održivog razvoja. Održiva ekonomija u najgrubljim crtama znači neškodljivi način proizvodnje iniciran narudžbom. To je proizvodnja koja omogućava efikasno poslovanje bez stvaranja "mega profita". Održivi razvoj je vrlo širok pojam koji se po meni odnosi na uravnotežen i neškodljiv način života, proizvodnje i potrošnje svakog stanovnika našeg planeta. Razvoj je jedino održiv ako ne nanosi štetu nadolazećim generacijama.


A) INDIKATORI EKOLOŠKE KOMPONENTE



INDIKATOR - "POBOLJŠANJE ZAŠTITE OKOLIŠA"
Mjeri se u emisiji ugljičnog dioksida u tonama po broju stanovnika. Pored metana ugljični dioksid pripada u osnovne krivce za globalno zatopljenje planete odnosno stvaranja "efekta staklenika".

"09.05.2013 je navečer u Mauna Loa na Havaima izmjerena od početka službenog mjerenja najveća koncentracija ugljičnog dioksida u zraku koja je iznosila preko 400 ppm (parts per million).

U zadnjih 800. 000 godina koncentracija ugljičnog dioksida se kretala u granicama od 180 – 280 ppm. Prije početka industrijske revolucije koncentracija CO2 je bila oko 280 ppm."

Što znači izmjerenih 400 ppm za našu budućnost?

Taj iznos je siguran pokazatelj da će prosječno povećanje temperature na zemlji prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa. Povećanje temperature do dva stupnja se smatralo podnošljivim za naš budući život na planetu. Sa 2 dodatna stupnja razina mora i oceana bi se do kraja stoljeća dignula za 0,5 do 1 metar. Toj klimatskoj promjeni smo dorasli i mogli bi prilagoditi našu budućnost tim novim uvjetima.

Međutim dizanjem prosječne temperature iznad 2 stupnja celzijusa naša budućnost je prilično neizvjesna. Smatra se da će se razina mora i oceana dignuti više od jednog metra.

Samim tim može doći do prekida golfske struje u Europi koja nam donosi ugodnu klimu. Europa će se vjerojatno početi hladiti. Neki stručnjaci govore o malom ledenom dobu koje bi moglo snaći naš kontinent.

Podizanje razine mora i oceana iznad jednog metra prouzročilo bi potapanje najmanje 10 milijunskih gradova koji se nalaze na niskoj nadmorskoj razini.

Takav porast razine mora i oceana uzrokovao bi velike seobe naroda, nove ratove za zemlju i vodu. Bio bio destabiliziran cijeli političko-ekonomski sistem na našem planetu, proširile bi se bolesti i gladi."

Ugljični dioksid nastaje izgaranjem fosilnih goriva i njihovih derivata.
Ugljični dioksid uzrokuju:
- Termoelektrane koje spaljivanjem ugljena ili plina proizvode električnu energiju i toplinu
- Spalionice smeća
- Industrijska proizvodnja koja koristi fosilna goriva za grijanje, pokretanje strojeva i proizvodnju električne energije
- Transport putnika i robe "vozilima na unutarnje izgaranje"
- Korištenje osobnih automobila na unutarnje izgaranje
- Upotreba "električnih osobnih automobila" i "osobnih automobila na goruće ćelije" koji se napajaju električnom energijom proizvedenom spaljivanjem fosilnih goriva
- Grijanje domaćinstava ugljenom, loživim uljem, plinom i ogrijevnim drvom


Smanjenje emisije ugljičnog dioksida je osnovni zadatak, posebice industrijskih zemalja u borbi protiv globalnog zatopljenja.
Industrijske zemlje su se 2010. godine usuglasile na zajedničkom projektu "Dva stupnja celzijusa – cilj". To znači da globalno zatopljenje planeta ne bi smjelo prijeći granicu od 2 stupnja celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje tj. godine 1850. Konkretno to znači da do 2050. godine industrijske zemlje trebaju postupno prijeći na održivi način proizvodnje, potrošnje i života građana. U brojkama je to emisija od maksimalno 2 tone ugljičnog dioksida na godinu po stanovniku industrijskih zemalja.
Primjerice u 2010. godini Savezna Republika Njemačka je imala emisiju od 9,1 tone ugljičnog dioksida po stanovniku. U skladu s projektom "Dva stupnja celzijusa – cilj" Njemačka treba do 2050. godine smanjiti emisiju ugljičnog dioksida po stanovniku za preko 80%.
Na koji se način općine i županije u Republici Hrvatskoj mogu uključiti u projekt "Dva stupnja celzijusa – cilj"?
Republika Hrvatska u usporedbi sa Saveznom Republikom Njemačkom ima slabije razvijenu industrijsku proizvodnju, a samim time i manju emisiju ugljičnog dioksida prouzrokovanog industrijom.
S druge strane Savezna Republika Njemačka ima velike privatne i industrijske površine popločene fotonaponskim panelima, te na taj način u proizvodnji struje i topline koristi u dobroj mjeri obnovljive izvore energije. U Republici Hrvatskoj je u zadnjih par godina popularizirana "solarna energija". Čak pojedine općine i gradovi nude subvencije građanima prilikom postavljanja solarnih panela na vlastito krovište. Također se subvencionira i proizvodnja tople vode solarnim putem. U tome području se može daleko napredovati. Za razliku od Njemačke, Republika Hrvatska ima veći broj sunčanih sati po kvadratnom metru na godinu. Samim time i veću iskoristivost solarnih panela, odnosno veću proizvodnju električne energije i topline po kvadratnom metru od Njemačke.
Procjena je da u Republici Hrvatskoj građani imaju oko 10.000 € ušteđevine po stanovniku. Jedna od mogućnosti ulaganja ušteđenog novca je i ulaganje u vlastito solarno postrojenje. Dobiveni renditi prodajom energije HEP-u veći su od kamata na štednju ili kamata na oročenu štednju koje nude banke.
Republika Njemačka pritisnuta zakonima u zadnjih nekoliko godina ulaže ogromna sredstva u izolaciju izgrađenih zgrada. Nove zgrade moraju od početka biti građene sa propisanom izolacijom. Poznato je da ogromna količina ugljičnog dioksida nastaje grijanjem stambenih i radnih prostora. U tom segmentu se ponovo pruža prilika općinama, županijama, ali i građanima da prilikom sanacije fasade stambene ili poslovne zgrade korisno ulože financijska sredstva u izolaciju. Ta uložena sredstva su investicija, a ne trošak pošto se u narednim godinama smanjenim računom za grijanje ta sredstva ubrzano vraćaju vlasniku.
Republika Njemačka je zacrtala da do 2020. godine ima 1 milijun električnih vozila na svojim ulicama. Shodno tome u njemačkim gradovima nije više rijetkost vidjeti ili koristiti električna vozila.

Projekt "Car to go" stavio je na raspolaganje građanima grada Štutgarta 400 električnih automobila tipa "smart". Za upotrebu električnog smarta potrebno se jednom registrirati, te sa korisničkom karticom koju dobijete nakon registracije plaćate upotrebu vozila. Republika Hrvatska nema autoindustriju i ne može razmišljati i djelovati u okvirima poput Njemačke. Za našu zemlju je interesantno da kao turistička destinacija pratimo trend elektromobiliteta.
Električna vozila su za sada prilično skupa. Elektro-smart košta oko 20.000 eura. To je za građane Republike Hrvatske priličan novac. Međutim općine i županije, te turističke zajednice prilikom obnove voznog parka mogu razmisliti da novi vozni park obnove bar jednim električnim vozilom.
Danas postoje i električni bicikli koji su znatno jeftiniji od automobila. Za ca. 1.500 eura možete kupiti solidan elektrilnični bicikl. To je prilika za općine i gradove uzduž Jadrana da iznajmljivanje bicikala i mopeda dopune iznajmljivanjem električnih bicikala. Samim time će učiniti hrvatski turizam atraktivnijim, zrak u gradovima čišćim, te će ravnopravno krenuti u korak sa projektom "Dva stupnja celzijusa – cilj"!
U Republici Hrvatskoj mnoga kućanstva imaju po dva osobna automobila. Ako ponekad ostavimo automobil na parkiralištu ili u garaži, te obavimo kupovinu namirnica pješice ili biciklom smanjit ćemo individualnu emisiju ugljičnog dioksida, a učiniti i nešto dobro za vlastito zdravlje. Djecu trebamo motivirati da po lijepom vremenu u školu ide pješice ili biciklom, a da javni prijevoz koriste u kišovite i zimske dana.
Republika Njemačka je donijela zakon o postupnom napuštanju proizvodnje električne energije nuklearnim putem. Republika Hrvatska koristi veliki dio električne energije proizvedene u nuklearnoj elektrani "Krško". U planu je i gradnja novih termoelektrana na ugljen ili plin u našoj zemlji. Da li je to ispravan poslovni i ekološki potez dalo bi se diskutirati. Tek kada iscrpimo prirodne (regenerativne) mogućnosti za proizvodnju električne energije i topline , tek tada možemo razmišljati o neophodnoj "dopuni" proizvodnje energije iz fosilnih goriva. U Republici Hrvatskoj o tako bitnoj stavci kao što je energija trebao bi odlučiti hrvatski narod putem referenduma. Referendum o budućoj proizvodnji energije u Republici Hrvatskoj bi bio svrsishodan.

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj četvrtoj knjizi “ODRŽIVA EKONOMIJA REPUBLIKE HRVATSKE”!

Prvi puta knjiga je objavljena u veljači 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/odr%C5%BEiva-ekonomija-republike-hrvatske

KUDA SA TURISTIMA KADA PADA KIŠA

Vrlo interesantna situacija. Kiša je padala ovo ljeto vrlo često kako na Jadranu tako i u Štutgartu, pa smo se i mi stanovnici glavnog grada Baden-Württemberga pomalo osjećali kao i hrvatski turisti.

Slobodno vrijeme se može provesti između radnog stola i televizora. Međutim, to je dosadna svakodnevnica.

Kada pada kiša turisti zaista imaju peh. Platili su godišnji odmor, veselili se kupanju i sunčanju, a sada se nalaze u sasvim novoj “mokroj” situaciji.

Razgledanje grada po kiši turistima i nije posebno interesantno. Većina hotela danas ima internet pristup, pa turisti mogu provesti vrijeme surfajući po internetu.

Međutim, nije zadatak turizma prepustiti turista samome sebi, već ga zabaviti i baviti se njime, kako po sunčanom tako i po kišovitom vremenu.

Kada je sunčano lako je i za zabavu. Jutarnji yoging, organizirana gimnastika na plaži, vožnja bicikla ili jahanje može zabaviti turista do njegovog doručka. Večernje igrokaze, kazališne predstave, recitiranje ili zajedničko gledanje filma može organizirati svaki hotel za sebe.

Međutim, po kišovitom vremenu je situacija daleko drugačija.

Ono što hoteli pod vlastitim krovom mogu ponuditi turistima su mali organizirani turniri u šahu, kartama i drugim društvenim igrama. Simbolična litra hrvatskog vina kao nagrada za pobjednika ,naravno na račun hotela uručena osobno od samog “direktora hotela” … Takvi jednostavni ali značajni trenutci se nikada ne zaboravljaju!

Hrvatski gradovi mogu također kišovito vrijeme iskoristiti da otvore širom vrata galerijama, muzeima, crkvama i sl. Na taj način gradovi će pridonijeti i kulturnom aspektu godišnjeg odmora svakog turista bez obzira dolazi li iz Hrvatske ili drugih zemalja.

Ako pristupimo turistu kao malom djetetu te ga zabavljamo bilo po kiši ili po sunca, njemu neće biti dosadno. Zaigrano će potrošiti više novca nego što je i planirao. Vratiti će se zadovoljan svojoj kući i sjećati se još danima ugodno provedenog godišnjeg odmora.

To je moderni turizam, tim putem je potrebno dalje ići te se otvoriti za nove ideje i pristupe toj važnoj grani hrvatske privrede.

Imao sam sreću da kao turist posjetim veći dio hrvatske obale i otoka. Bili su to lijepi godišnji odmori, ali gotovo uvijek po istoj šabloni.

Jutarnje plivanje prije doručka, poslije odlazak na plažu, ručak, poslijepodnevno sunčanje na plaži, večera, odlazak u grad, čaša vina u konobi pa spavanje.

Godinama kasnije imao sam priliku da posjetim i neke druge turističke zemlje. Prva od zemalja koju sam posjetio bila je Tunis. Interesantna sjevernoafrička zemlja prepuna pijeska i siromašnog naroda. Tu sam prvi puta vidio kako se domaćini "bave"turistima. Čak i siromašni ribari koji love "svoj ručak" u ranim jutarnjim satima popričati će sa turistom i ispričati mu neku anegdotu iz svog života. Pošto se na godišnjem odmoru rano ujutro ustajem i ne propuštam šetnju plažom prije izlaska sunca, bio sam svjedokom svih ranojutarnjih aktivnosti koje se nude turistima.

Šetajući po tuniskoj plaži svako jutro sam vidio grupu koja konjima jaše uzduž plaže, svako jutro drugi sudionici, osim voditelja. Radnici koji rade na uređenju plaže svako jutro su grabljama grabili pijesak na plaži i stvarali ugodnu atmosferu za kasnije kupače. Neposredno nakon izlaska sunca plažom se orila jaka rok muzika. Jutarnji dance-aerobik bio je svakodnevna ponuda. U toku dana na plaži bili smo često meta reklame. Nudili su nam kurseve ronjenja, vožnju gusarskim brodom, letenje zmajem, posjete drugim obližnjim gradovima itd. Također slikanje na devi ili sudjelovanje u pustinjskoj karavani na devama je bila svakodnevna ponuda.

Na kraju svaki turist u toku godišnjeg odmora koristi dodatnu ponudu. Ja sam se odlučio na izlet gusarskim brodom i pustinjsku karavanu devama.

U večernjim satima svaki hotel je imao svoju ponudu. Svatko je zelio zadržati svog gosta u hotelu i tako nastaviti sa zaradom i do kasnih večernjih sati. Moram priznati da su u tome bili vrlo uspješni. Više od polovice večeri ostao sam u hotelu i uživao u programu. Bile su to kazališne predstave, rock večeri, modne večeri itd.

Kada sam iduće godine ljetni godišnji odmor proveo na Jadranu nedostajalo mi je sve ono što sam doživio u Tunisu.

U narednim godinama imao sam sreću da posjetim Tursku, Češku, Austriju, Švicarsku, Veliki kanarski otok, te mnoge gradove u Njemačkoj.

Po svuda je bila ista strategija turizma. U svim zemljama i gradovima koje sam posjetio trudili su se "zabaviti" turista.

Prije tjedan dana bila je promocija i fešta u "Stuttgarter Hofbräu“ pivovari. Grad Štutgart ima nekoliko pivovara i one svake godine organiziraju feštu u krugu tvornice. "Hofbräu“ je imao jednodnevnu feštu. Imali su dva benda koji su zabavljali goste. Prodavali su hranu i piće po jeftinijim cijenama nego je uobičajeno. Za djecu su imali zabavni park, a za odrasle nudili razgledavanje tvornice, besplatne probe piva, besplatno slikanje, te poklon "vaša naljepljena slika na flaši Hofbräu pive".

Taj dan nisam imao puno vremena ali sam ipak posjetio feštu. Htio sam obavezno pogledati tvornicu i popiti jedan vrč "Hofbräu" pive. Razgledavanje tvornice je bilo u grupama po 15 ljudi svakih pola sata, a na engleskom jeziku jedna grupa navečer. Nakon razgledavanja tvornice htio sam sudjelovati u probi pive. Također sam se upisao na listu čekanja jer su probe bile svakih 40 minuta po 15 ljudi. Prošle godine sam, također bio u jednoj drugoj pivovari na fešti i sudjelovao u probi pive. Dobili smo 5-6 različitih vrsta piva po 0,5 dl, te mogli iskusiti koju želimo. Mislio sam da je i ovaj puta tako. Međutim u ovoj pivovari je proba pive bila organizirana poput probe vina. Voditelj nam je ispričao kratku priču o svakoj pivi koju smo probali. Konobari bi nam donijeli svaki puta novu 0,5 dl probu. Imali smo mogućnost i postavljati pitanja. Bilo je vrlo interesantno.

"Hofbräu“ pivovara se bavila svojim gostima i na najbolji mogući način ih zabavljala.

"Zabaviti turista" je glavni postulat turizma. Bilo po kiši ili po suncu turistu nikada ne smije biti dosadno.

Ako taj postulat ignoriramo i oslonimo se na samoinicijativu turista tada ćemo prakticirati turizam 19. stoljeća.

Hrvatski turizam ima kulturnu baštinu, prirodnu ljepotu, ali mu nedostaje glavni postulat turizma. Da li će se to promijeniti vidjeti ćemo u narednim godinama.

 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj trećoj knjizi “POSLJEDNJA RUŽA HRVATSKA”!

Prvi puta knjiga je objavljena u rujnu 2014. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/posljednja-ru%C5%BEa-hrvatska

OSNIVANJE DVIJU DRŽAVNIH AKADEMIJA

U Republici Hrvatskoj imamo bezbroj fakulteta i škola u kojima djeca stječu prilično široku naobrazbu i visok stupanj općeg znanja. Međutim specijalistička znanja, praktičan dio izobrazbe, te primjena znanja u praksi su nam deficit.

Nacionalni interes Republike Hrvatske bi trebao biti otvaranje dviju državnih akademije koje bi bile direktno pod nadzorom "Komisije za obrazovanje" Sabora Republike Hrvatske. Po mome mišljenju postoji potreba za otvaranje dvije slijeće akademije:

1. Akademija za trgovinu
2. Akademija za turizam, wellness i medicinsko sportsku rehabilitaciju

Zašto upravo te dvije akademije?

Vrlo jednostavno. Gospodarstvo Republike Hrvatske je još uvijek u silaznoj putanji. Industrija je u maloj mjeri zastupljena u našoj zemlji. Poljoprivredu muče svake godine isti problemi i to već desetljećima. Turizam je ove godine u laganoj stagnaciji.

Nakon privatizacije koja je započela 1990. godine u Hrvatskoj do danas funkcioniraju dvije grane privrede: turizam i trgovina.

To što funkcionira moramo razviti do maksimuma. U turizmu i trgovini moramo ubrzo postati među vodećima u Europskoj Uniji. Na taj način možemo zaustaviti gospodarski pad, te inicirati impuls rasta gospodarstva u našoj zemlji.

Razvoj ekološke poljoprivrede i stočarstva preuzeli bi na sebe Poljoprivredni fakultet, a stvaranje moderne industrije na bazi elektromobiliteta Fakultet strojarstva i brodogradnje, te Elektrotehnički fakultet!

Navedene dvije akademije bi imali mogućnost upisati apsolventi hrvatskih fakulteta sa najboljim prosjekom ocjena. Cijeli troškovi školovanja, hrane, smještaja, te mjesečni džeparac za studente akademija snosila bi Republika Hrvatska. Trajanje školovanja na akademiji bi bilo 5 semestara. Studiralo bi se po najvišim svjetskim standardima. Studenti bi bili sa laptopom u ruci, bez knjiga, bez papira, te obaveznom biznis odjećom.

Na akademiji bi predavanja tekla na tri jezika: hrvatski, njemački i engleski.

Predavači bi bili domaći i strani poduzetnici, top menadžeri, elitni domaći i strani profesori. Na akademijama bi se predavala čista struka i iskustvo, bez napisanih teoretskih knjiga, bez programa koje diktira Ministarstvo školstva ili Hrvatsko sveučilište.

Nakon svakog odslušanog semestra studenti akademije bi odlazili mjesec dana na praksu u jednu od stranih zemalja iz kojih dolaze strani predavači, te bi bili od jednog predavača (mentora) praćeni i za vrijeme prakse.

Završni ispit za studente akademija ne bi bio pisanja uobičajenog diplomatskog ili specijalističkog rada. Studenti bi morali nakon završenih 5 semestara imati gotov projekt u trgovini ili u turizmu sa kojim bi startali u realan život i posao. Projekti bi bili odobreni i financirani iz fonda Europske Unije i fonda Republike Hrvatske.

Jedino na taj način Republika Hrvatska može u rekordno kratkom roku dobiti rukovodeći kadar proizašao iz čiste domaće i strane prakse.

Taj menadžerski kadar bi imao kontakte i poznanstva kako u našoj tako i u stranim zemljama.

Ono što bi naučili na praktičnom radu u inozemstvu "novi menadžeri" bi prilagodili našim uvjetima, te stečeno znanje primijenili na najbolji mogući način u našoj zemlji.

Sa te dvije akademije bi bili jedinstveni u Europi i na taj način predstavili Republiku Hrvatsku kao intelektualnu, inovativnu i otvorenu članicu Unije.

Navedene akademije bi bile investicija u budućnost naše zemlje i budućnost mladih generacija.

To bi bio impuls edukaciji, prosperitetu i razvoju. Republika Hrvatska ima pravo na bolju budućnost!

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj prvoj knjizi “MODERNOM EKONOMIJOM U BOLJU ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST”!

Prvi puta knjiga je objavljena u junu 2013. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/modernom-ekonomijom-u-bolju-zajedni%C4%8Dku-budu%C4%87nost

SHARE ECONOMY

„Share economy“ je pojam koji je prvi uveo ekonomist Martin Weitzman (univ. Harvard). On tvrdi da dijeljenjem predmeta i dobara svi povećavamo ekonomski standard. Slijedeća slika nam prikazuje kompliciranu shemu funkcioniranja „share economy“ koju ćemo drugom prilikom pojasniti.

http://wirtschaftslexikon.gabler.de/Definition/sharing-economy.html?extGraphKwId=688938792

Ono šta ću ovaj puta učiniti jest objasniti funkcioniranje „share economy“ riječnikom običnog čovjeka.

„Share ekonomy“ pojednostavljeno znači da predmete i dobra koja stalno ne koristimo dijelimo sa drugim ljudima te tako svi profitiramo. Uzmimo jednostavan primjer. U našoj ulici je izgrađena infrastruktura za brzi internet. Pošto vam je već dojadio vaš spori internet i otvaranje stranica koje ponekad traje i 5 sekundi, odlučili ste sklopiti novi ugovor ugovor s telekomunikacijskim ponuđačem za „brzi internet“. Sada konačno možete surfati brzinom svjetlosti. Jedini problem je taj što internet koristite samo navečer pošto cijeli dan provodite na poslu. Prije nekoliko dana u vašu zgradu se doselila mlada studentica i to baš u stan do vašega.
Nakon formalnog upoznavanja koji je predhodnica dobrosusjedskih odnosa mlada dama vam se požalila da nema internet u stanu te da ga ponekad u toku dana treba.
Vi kao pravi kavalir predložili ste joj da uz simboličnu financijsku naknadu može tijekom dana koristiti vaš internet, pošto vi sada posjedujete super brzi WLAN. Tako je i bilo. Vaša nova susjeda koristila je tijekom dana internet preko vašeg WLANA, a vi ste surfali u večernjim satima. Pošto mlada stedentica povremeno radi preko „studentskog servisa“ uredno vam plaća dogovorenu naknadu za internet.
Na taj način ste novi super brzi internet „podijelili-share economy“ u toku dana kada ga uopće ne koristite, zaradili mali džeparac, a vaša susjeda je za simboličnu naknadu dobila svakodnevni pristup internetu. U poslovnom žargonu ostvarena je „win-win“ situacija.
Naravno pored dijaljenja našeg WLANA i mnogobrojne druge stvari mogu se podijeliti.

„Share ekonomy“ pronalazi plodno tlo u slijedećim područjima:

1. World Wide Web (www.)
   Današnje znanje i informacije možemo konzumirati ne samo preko knjiga, časopisa, novina, TV-a, već i preko interneta. Korisne informacije ili znanje možemo vrlo jednostavno „podijeliti“ putem e-maila ili preko društvenih mreža (facebook, twitter, xing itd.). Od tih informacija profitirate vi kao „pošiljalac“, ali i drugi konzumenti drustvenih mreža u svojstvu „primaoca“. „Share economy“ se danas smatra i elementom web 2.0 - kao važnog društvenog trenda.
   
2. Područje gospodarstva
   U tom području najpoznatija primjena „schare economy“ je dijeljenje automobila ili „car sharing“. Također postoji i dijeljenje skupih muzickih instrumenata.
   Od 2005. godine postalo je atraktivno dijeljenje vrtova odnosno zemljišnjih parcela nazvano „gardensharing“. Također noviji trend obilježava dijeljenje stanova između 2 ili više studenata, dijeljenje kuća za odmor ili vikendica među poznanicima ili čak neznancima. Može se podijeliti mali ribarski brod ili čak velika jahta ako ju neprekidno ne koristite.
   Zadnjih godina je postala atraktivna zamjena ili dijeljenje stanova. Vi želite putovati u Australiju i provesti tamo nekoliko tjedana, međutim nemate dovoljno novca. Tada pronalazite u internetskoj platformi za dijeljenjem stanova osobu koja želi provesti nekoliko tjedana u zemlji i gradu u kojem vi živite. Kada obostrano dogovorite datum posjete postajete sudionici „flat sharing-a“ te za mali novac uživate u dugom godišnjem odmoru.
   
3. Područje poljoprivrede
   U području poljoprivrede „share economy“ je pala na plodno tlo. Moderna poljoprivreda podrazumijeva korištenje skupe mehanizacije. Manja poljoprivredna dobra (OPG) najčešće nisu u mogućnosti kupiti skupe strojeve i mehanizaciju. Međutim „share economy“ priskače i u tom slučaju u pomoć.
   Skupocjene kombajne, kosilice, strajeve za berbu krumpira te drugog povrća možemo „dijeliti“ sa našim susjedima uz dogovorenu financijsku naknadu. Na taj način profitiraju sve strane. Također 2-3 manja poljoprivredna gospodarstva mogu u dogovoru kupiti skupi poljoprivredni stroj te ga zajednički koristiti.
   
4. U području Crowdsourcing-a
   Pored dijeljenja mašina i dobara razvila se strategija dijeljenja „slobodnih ljudskih resursa“ posebice u područjima mikro-poslova. Drugim riječima ako ste korisnik „crowdsourcinga“ tada ćete ponekad obaviti neki mali posao za tvrtku u kojoj radite. U tvrtkama se najčešće „Crowdsourcing“ koristi kod kratkih zahvata u poboljšanju tehnoloških procesa ili kod inovacija. Na taj način tvrtka štedi na angažiranju skupih eksternih stručnjaka, a vi kao „prosument“ imate mogućnost osobno utjecati na dizajn novog proizvoda, vrstu materijala koja se koristi i sl. U „Crowdsourcingu“ za mikro-posao koji ste obavili možete dobiti „financijsku nagradu“ ili ste posao obavili „volonterski“.
   

„Share economy“ je proizišla iz potrebe uštede resursa (sirovina), nedostatka financijskih sredstava, povećanja svijesti o održivosti, ali kao i revolt protiv pretjeranog konzumiranja proizvoda i usluga. Stara hrvatska uzrečica koja govori da se sve može podjeliti osim „automobila i žene“ poprilično je u pravu.
Prošle sam godine s prijateljem bio na jednom predavanju o „share economy“ koje je organizirao „Daimler und Benz Stiftung“. Predavač je bio mladi profesor Dr. David M.Woisetschläger sa tehničkog univerziteta Braunschweig koji nam je na interesantan način prezentirao ekonomiju dijeljenja.
http://blog.daimler.de/2014/12/12/share-economy-wird-besitz-bedeutungslos-2/
Nakon završenog predavanaj koje je održano u sali za konferencije „Mercedes-Benz muzeja“ bili smo pozvani na snack. U ugodnoj atmosferi diskutirali smo o prethodnoj temi. Razgovarajući o „car sharing-u“ moj prijatelj je iznio stav da on svoj privatni automobil ne bi ni u kome slučaju dijelio. Iako se nejgova izjava protivi principima „share economy“ meni ga je bilo lako razumijeti. U Baden-Württembergu je osobni automobil svetinja. On se zaista ne dijeli. U Njemačkoj je svako 5. radno mjesto direktno ili indirektno vezano za automobilsku industriju.
Smatram da će u nadolazećem periodu koje će biti općenito obilježeno nedostatkom resursa te smanjenom kupovnom moći građana „share economy“ dobiti dodatno na važnosti.
Svako od nas može si postaviti pitanje: „Moram li taj proizvod zaista kupiti ili ga mogu iznajmiti, odnosno podijeliti“.
Ja nisam protivnik razvoja i tehnološkog napretka. Međutim u društvu potrošnje u kome se nemilosrdno uništavaju resursi te krade budućnost nadolazećim generacijama osobno zastupam „share economy“ ispred „društva konzuma“!
 

Ovo je jedna od tema objavljenih u mojoj petoj knjizi "IZAZOVI GLOBALIZACIJE U 21. STOLJEĆU"!

Prvi puta knjiga je objavljena u ožujku 2015. godine, a danas je knjiga dostupna na hrvatskom
jeziku preko izdavačke kuće "Peleman Industries NV"!

Više o knjizi možete vidjeti pod:

http://www.shopmybooks.com/BE/de/book/dra%C5%BEen-kati%C4%87/izazovi-globalizacije-u-%C2%A021-stolje%C4%87u